Moj e-dnevnik čitanja

„Branko Ćopić, u ovim jezicima najznačajniji pisac za djecu, Krleža i Andrić svih naših djetinjstva, pisao je i za odrasle – neke važne, tmurne i subverzivne romane, ali i zaborava vrijednu programsku poeziju. To je još jedan ćopićevski paradoks: u odraslom svijetu i odrasloj svijesti bio je tek vješt pučki stihoklepac, dok je u dječjem svijetu bio moćan, neusporedivo velik pjesnik, koji je svojoj publici, bolje nego itko, otkrivao tajnu rime. Najvažniji lik njegova stihovanog svijeta ostaje Ježurka Ježić. Ono što je za Krležu i njegov pjesnički dar bio Petrica Kerempuh, to je za njega bio taj jež. A prvi stihovi poeme koju je prvotno nazvao “Ježeva kuća”, e da bi zatim pristao uz popularniji deminutiv – “Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi obnoć i obdan, s trista kopalja naoružan” – riječi su kojima je, nakon čovjekova rođenja i prvih jezičnih saznanja, započinjala književnost. A kako je život čovjekov elipsa, gdje se početak i kraj susreću u istoj nježnosti i strahu, bit će da na njegovom završetku stoji: “Po šumi, danas, bez staze, puta, Ježurka Ježić lovi i luta. Veštak i majstor u poslu svom, radi i čuva rođeni dom. ” Ono najvažnije, što predstavlja sjećanje jezika, njegovu boju i zvuk, neprevodivo je i neprepričljivo. Tako se ni priča o Ježurki ne bi mogla prepričati, ni pretvoriti u svejedno kakav prozni oblik. Pritom, Ćopićeve stihove nije potrebno lomiti, može ih se pisati od margine do margine, kao prozni tekst, jer im je ritam tako jasan i čist da bi se u tekstu osjetio i prepoznao čak i kada u njemu ne bi bilo malih i velikih slova, tačke, zareza i stiha, nego bi se riječi nizale jedna za drugom, a oko bi i uho u njima tražilo i nalazilo melodiju, ritam i smisao. ” (Miljenko Jergović). Prikaži više