background





Moj e-dnevnik čitanja

 

Ljubav u Toskani

MiloŠ Crnjanski
978-86-6457-309-2
Putopis
Čitajući stranice putopisa „Ljubav u Toskani”, koji je nastajao nakon putovanja na koje se Miloš Crnjanski uputio sa verenicom Vidom, u zavisnosti od vlasitiog čitalačkog senzibiliteta, uverićemo se zašto i od veoma obrazovanih, posvećenih i zahtevnih čitalaca, možemo čuti oprečne stavove kada je delo ovog pisca u pitanju. Dok se jedni, ne poričući visoku umetničku vrednost opusa Miloša Crnjanskog, kada nabrajaju svoje najomiljenije srpske pisce radije opredeljuju za druga imena i posve drugačije književne izraze, stilove i teme, oni drugi će upotrebiti sve književne i vanknjiževne argumente da vas ubede da je u književnosti na srpskom jeziku njegovo sveukupno stvaralaštvo jedinstveno, neponovljivo i nenadmašno. Ovo ostvarenje, objavljivano isprva u periodici od 1923. do 1927. godine, da bi posle odbijanja Srpske književne zadruge da ga publikuje pod svojim znakom i polemike koju je strasno, argumentovano i vrlo samosvesno autor vodio sa svojim recenzentima, doživelo je svoje prvo izdanje 1930. godine zahvaljujući čuvenom Geci Konu. Sa vremenske udaljenosti od skoro čitavog veka, sa iskustvom čitaoca svih žanrova u kojima je Crnjanski stvorio vrhunska dela, ne možemo se oteti utisku da je „Ljubav u Toskani”, iako obimom neveliko ostvarenje, zapravo svojevrsna sinteza njegove poetike, opsesivnih motiva, tema i ideja (sumatraizma, eterizma, hiperborejstva, kospopolitizma, slovenofilstva,. . . ). Opisujući toskanske gradove, Crnjanski ih oživljava svakome prilazeći na posve drugačiji način (nekada živo i uzbudljivo pripovedajući o znamenitim ličnostima, potom opisujući velelepne građevine, katkada tumačeći njihovu slavnu prošlost ili cinično se osvrćući na savremeno doba). Pritom, unutrašnje osećanje čoveka duboko obeleženog ratnom traumom i uverenje u svepovezanost i sveprožetost međusobno u vremenu u prostoru veoma udaljenih pojava i stvari, kao i opčinjavajuća lričnost preovlađuju nad faktografskim obiljem kulturnoistorijskih činjenica, pa se neretko, ne s namerom, prenebregava izuzetna erudicija pisca. Ali, on će nas i sam na jednom mestu upozoriti da „neće daleko stići” onaj ko bude njegov putopis listao kao bedeker, tražeći u njemu pouzdanog i sigurnog putovođu. Jer sa Crnjanskim čitalac ne putuje, već luta, kreće se u krug, kao da i sam zauvek iskorenjen i izgubljen tumara po svetu koji, bez uporišta u Bogu, oslonca i gravitacije, sav treperi, lebdi, poigrava, drhti i giba se. Zato, onaj ko čita Crnjanskog, po Toskani putuje u najboljem društvu, ako mu nije važno ni gde ni kada će stići, već šta će doživeti. Svaki čas zastajaće nad vrtložnim slikama, sklapaće korice prenadraženih čula zbog simultanih sinestezija, osvrtaće se i vraćati na pročitane redove iznenađen poređenjima pisca za koga je Isidora Sekulić zapisala da ni „najnesrećniji svoj izraz ne ispiše bez unutrašnjeg iskustva”. Ali čitaocu ovog putopisa ništa drugo i ne preostaje nego da se prepusti štivu koje ga je obeznanilo svojim čudesnim inverzijama i da sam sledi taj trag, pustivši Toskanu Miloša Crnjanskog da mu se približi i ona pronađe njega. I da to učini s blagošću i ljubavlju, nagovoren šapatom: „Vezujmo svet i ne rasparčavajmo ga. Treba ga grliti kao jedno, drago, nedeljivo brdo; smrti su prolazne, a bitke šareni leptirovi; ali vedrine su večne, vazduh i skok igrača”. . Prikaži više



Komentari i ocene


    Knjiga nema komentara!
    Budite prvi koje će ostaviti komentar na ovu knjigu.
Podeli bukmarker


Probaj mobilnu aplikaciju! Android iOS